Samoregulacija jedan je od najvažnijih psiholoških konstrukata koji podupire različite pozitivne ishode razvoja, te predviđa kratkoročne i dugoročne ishode. Definira se kao sposobnost reguliranja ponašanja i emocija na izazove iz okoline. Samoregulacijom pojedinac održava razinu emocionalnog, motivacijskog i kognitivnog uzbuđenja za pozitivnu prilagodbu. Nedostatak razvoja samoregulacije dovodi do brojnih negativnih ishoda razvoja, poput slabijeg uspjeha u školi, psihopatologije, manje razvijenih socijalnih vještina, osjećaja manje vrijednosti, lošije sposobnosti suočavanja sa stresom, te veće upotrebe štetnih tvari i kršenja zakona. Za razvoj vještina samoregulacije u djetinjstvu bitan je učinak roditeljstva, a roditeljski stres bi trebao biti od najvećeg interesa u proučavanju razvoja djece. Razvoj samoregulacije u djetinjstvu važan je za dugoročnu dobrobit osobe. Cilj ovog rada je razjasniti povezanost roditeljskog stresa i razvoja samoregulacije u djetinjstvu. Često se u objašnjavanju utjecaja roditeljskog stresa na razvoj djeteta koristi model obiteljskog stresa (FSM) koji povezuje siromaštvo, stres i negativne ishode razvoja. Osim toga, postoje i individualne razlike u razvoju samoregulacije. Također, na razvoj vještina samoregulacije utječe i prenatalni stres majke koji dovodi do slabije samoregulacije i može imati dugoročne posljedice. Osim prenatalnog stresa majke na slabiji razvoj samoregulacije utječe i posttraumatski stresni poremećaj (PTSP), povezani obrasci ponašanja roditelja i socijalni uvjeti, te djetetova okolina.