Cilj je ovog završnog rada pokazati načine tvorbe i podrijetlo nadimaka u hrvatskom jeziku te kako su se oni mijenjali kroz godine. Nadimci su uz osobno ime i prezime treća vrsta antroponima, a predmet su proučavanja grane onomastike koja se zove antroponomastika. Tijekom povijesti nadimci su nastajali kako bi se ljudi istog imena mogli identificirati i razlikovati pa im se tako dodjeljuju nadimci motivirani različitim elementima i karakteristikama. Povijest antroponima detaljno je istražio Petar Šimunović u knjizi Uvod u hrvatsko imenoslovlje, a spominje se da se nadimci koriste u hrvatskom jeziku od devetog stoljeća. Ostali se antroponimi ostvaruju i koriste u službenom obliku, a nadimak je pretežito kreativan čin govora i zato se on koristi u neslužbenoj komunikaciji te među manjim zatvorenim grupama. Vrste nadimaka koje Petar Šimunović navodi i razlikuje jesu osobni i obiteljski nadimak. Često se je osobni nadimak nasljeđivao i time postao obiteljski nadimak. Nadimci dodijeljeni individualnoj osobi nose satiričko-humoristične značajke te osobe. Nadimak je pri nastajanju pojmljiv, razumljiv s jasnom identifikacijskom porukom u sadržaju i obliku. U svrhu ovog završnog rada prikupljen je korpus nadimaka u kojem su sudjelovali ispitanici različite dobi s područja Slavonije, unutrašnje Hrvatske te nekolicina s otoka Mljeta. U prikupljenom korpusu pokazalo se da je većina nadimaka koji se danas koriste nastala skraćivanjem osobnog imena ili prezimena te da su nastali i koriste se u zatvorenoj grupi ljudi čime je potvrđena postavljena pretpostavka.