Pamćenje je rekonstruktivan proces i kao takvo često je podložno raznim distorzijama. Ove distorzije u pamćenju mogu uzrokovati nastanak lažnih sjećanja, sjećanja na nešto što se nije dogodilo ili se dogodilo, ali u drugačijim okolnostima od onoga što je zapamćeno. Budući da se nastanak lažnih sjećanja ne može jednoznačno odrediti, postoji više objašnjenja u podlozi nastanka ovoga fenomena, a u ovom radu opisana je teorija asocijativne aktivacije, teorija nejasnog traga i teorija praćenja izvora informacija. Prema teoriji praćenja izvora informacija, lažna sjećanja mogu nastati uslijed izloženosti nekim sugestivnim informacijama, a tendencija prihvaćanja tih informacija naziva se sugestibilnost. Ova pojava proučavana je korištenjem dezinformacijske paradigme, te će u ovom će radu biti opisana najvažnija istraživanja koja pokazuju efekt dezinformacije. Iako se ta istraživanja uglavnom odnose na svjedočenja očevidaca, u ovom su radu bit će spomenuta i neka istraživanja koja proučavaju sugestibilnost u kontekstu psihoterapijskog postupka. Ovdje će se govoriti o formiranju lažnih sjećanja na događaje iz djetinjstva s različitom emocionalnom težinom. Postoje, također, individualne razlike koje čine neke pojedince podložnijima prihvaćanju sugestivnih informacija, a u ovome radu, kao takve, opisane su dob, inteligencija, samopoštovanje i sklonost disocijativnim iskustvima. Zaključno, spomenuti su čimbenici koji mogu utjecati na pojavu lažnih sjećanja zbog sugestibilnosti – provjeravanje vjerodostojnosti sjećanja prije izlaganja sugestijama, prilagodljivost pamćenja i ponašanje ispitivača.