Učitavanje ljudskog uma (engl. Mind uploading, Whole brain emulation) najčešće se definira kao proces mapiranja, kopiranja i reproduciranja ljudskog uma i njegovih funkcija čiji je cilj osigurati (digitalnu) besmrtnost čovjeka, odnosno odbaciti nesavršeno i fizički i vremenski ograničeno ljudsko tijelo. Učitavanje uma podrazumijeva dvije moguće metode – postupnu zamjenu bioloških neurona umjetnima, te tzv. Scan-and-copy metodu, tj. skeniranje i reinstanciranje ljudskog uma na računalni supstrat ili u virtualnu okolinu. Kao jedna od futurističkih teorija, učitavanje uma ima svoje korijene u transhumanističkoj misli i teorijama poznatih transhumanista i futurista, poput Raya Kurzweila, Marvina Minskog, Nicka Bostroma, Martine Rothblatt i drugih. Tehnologije poput neuralnog inženjeringa (engl. Neural engineering), sučelja mozak-računalo (engl. Brain-computer interfaces, Brain-machine interfaces (BCI)), virtualne stvarnosti, superračunala i dr., trebale bi u doglednoj budućnosti omogućiti učitavanje ljudskog uma i stvaranje repozitorija osoba koji bi se ponašali, komunicirali i djelovali baš poput izvorne, ‘originalne’ osobe. No osim tehnoloških, tu su i neki drugi izazovi, a tiču se etičkih, pravnih, filozofskih, ekonomskih i političkih pitanja. Cilj je ovog diplomskog rada opisati, analizirati i dodatno približiti pojam učitavanja ljudskog uma, tj. prijenosa ljudskog uma na trajni(ji) supstrat kao metodu kojom se dostiže posthumano stanje čovjeka. Također, cilj je rada pojasniti kako se još uvijek radi o hipotetskoj tehnologiji postljudskog postojanja koja, barem trenutno, ne može obećati potpunu tjelesnu, odnosno materijalnu besmrtnost. Naime, unatoč predviđanjima i teorijama transhumanista i posthumanista, tehnološko reproduciranje ljudskog uma još je uvijek na razini metafizičkog obećanja koje je, čak i za neke od njegovih zagovornika, nekoliko desetaka, pa i stotinu godina daleko. Rad će dati kritički pregled i analizu recentne literature i istraživanja u području prijenosa uma te će istaknuti, opisati i analizirati osnovna problemska pitanja, odnosno izazove takvog pristupa ideji ljudske besmrtnosti. Osnovna premisa ovog rada jest ideja da prijenos uma ne osigurava besmrtnost cijeloga bića (svih razina svijesti, svjesnosti, cjelovitog identiteta), već njegovih dijelova (sjećanja, iskustava, komunikacijske povijesti, i sl.) čijom se ponovnom ‘aktivacijom’ i osiguravanjem daljnjeg ‘funkcioniranja’ tek simulira ponašanje osobe.