Od najranije povijesti pa do danas rukopisi i tiskana djela predstavljaju obilje informacija za čitatelja, ali i cjelokupno društvo. Djela mogu pokrivati različita područja znanosti, umjetnosti i kulture. No što se događa kada se u djelima pokušavaju dati informacije o državi, crkvenoj, ali i svjetovnoj vlasti? Na koji način tada te vlasti reagiraju kako bi se spriječilo širenje štetnih i opasnih informacija po njihovu vladavinu i ideologiju? Koje mjere poduzimaju kako bi se osporili i uništili takvi napisi? Najčešće mjere koje vlasti poduzimaju kako bi se spriječilo širenje i tiskanje štetnih knjiga provodi se kroz postupak cenzure, odnosno zahtijevanjem od autora da svoja djela prije tiskanja daju na uvid vlasti. Razradom sustavnih mjera za sprječavanje nastanka štetnih knjiga nastaju razni oblici cenzure, od kojih se najviše spominju preventivna i suspenzivna cenzura te autocenzura. Kako na mjere vlasti reagiraju sami autori? Daju li dobrovoljno svoje rukopise na uvid ili pokušavaju raznim načinima spriječiti takav način rada i oduprijeti se kontroli vladajućih? Na koji način tiskari i nakladnici surađuju sa vlastima uz pokušaj ostvarenja lake zarade? Ova, ali i mnoga druga pitanja, objasnit će se ovim završnim radom uz kratak pregled povijesnog nastanka cenzure te osnovnih oblika cenzure koje su predstavljale moralnu praksu ondašnjih vlasti.