Avangardno shvaćanje odnosa subjekta, identiteta i svijeta možda je najsnažnije obilježeno psihoanalizom Sigmunda Freuda, što je u to doba bilo inovativno i popularno te je poslužilo kao izvor ideja avangardnim književnim pravcima čija se obilježja isprepliću u Krležinu Povratku Filipa Latinovicza od esteticističkih, impresionističkih, ekspresionističkih i nadrealističkih strujanja. U Sartreovoj Mučnini avangardno oblikovanje teksta nije istaknuto u mjeri koliko u Krležinu romanu koji obiluje estetskim ukrasima u njihovu svrhu. Kao i Krleža, Sartre je svoj romaneskni diskurs oblikovao u formalnim raspravama iz fenomenološke ontologije, teoretizirajući o problemu čovjekova egzistiranja kroz vizuru modernističke monološko-asocijativne i pripovjedne tehnike struje svijesti, koju omogućava uvjet razumijevanja neizrecivosti pojma hipersenzibilnih, artističkih i metafizičkih razdiranja kroz priču i mitsko. Prihvaćanjem tadašnjih modernih europskih humanističkih svjetonazora, Krleža indirektno zadaje kritiku kartezijanstva i njegova nasljedstva, jer upravo analitička misao uništava Filipov stvaralački impuls. Krucijalna ontološko-strukturna razlika između Krležina i Sartreova romana je ta što se Krleža služi psihološkim stanjima za opis metafizičkih problema, dok Sartre odbacuje psihološki karakter mučnine te joj pridaje fenomenološko-ontološki status. Iz tog razloga Antoine Roquentin u listiću bez nadnevka strogo pojmovno i znanstveno zapisuje promjene koje osjeti na sebi, u sebi i oko sebe u odnosu spram sebe, i kaže kako bi tu čudnu promjenu, čija se bît očito ne može jezikom artikulirati, trebalo pomno istražiti. I ta misao zauzima mjesto kao estetsko-ontološka poveznica između Krležina i Sartreova romana, a riječ je o ontologijskom zaumnom metajeziku izraženog estetski, u Filipovom fenomenološkom slikarskom diskursu i u Roquentinovom pojmovno formalističkom.