Temeljni je zadatak rada detektirati postmodernističke elemente te utvrditi strategije s pomoću kojih se oblikuje postmodernistički svijet u romanu Laurenta Bineta Sedma funkcija jezika. Same rasprave o pojmu postmoderne i postmodernizma, značenju i uporabi obaju pojmova i dalje traju i jedino što sa sigurnošću možemo reći da se konsenzus među teoretičarima kad su posrijedi rečeni termini – uopće ne nazire. Ipak, mi se ograničavamo isključivo na pojam postmodernizma u književnosti jer postoji dovoljno književne produkcije i teorijske literature koje potvrđuju nastanak te pojave u književnosti. Postmodernizam se javlja sedamdesetih godina 20. stoljeća, a njegovim se utemeljiteljima (ali i najistaknutijim predstavnicima) drže Borges, Beckett i Nabokov. U njihovu književnom stvaralaštvu vidljiva je nova poetika. Ukratko, Borges se ističe pisanjem kratkih priča u kojima krajnje reduciranim izrazom isprepleće motive i postupke trivijalno-popularne književnosti s iznimnim, gotovo elitnim intelektualizmom te referencijama na fakcijske i fikcijske izvore iz golemoga opusa svjetske književnosti i mitologije. U Beckettovu stvaralaštvu dominiraju sljedeći postupci: protuslovlje, nefunkcionalna deskripcija koja nije racionalno-logički utemeljena, permutacije i "kratki spoj". Nabokov, pak, pokazuje sklonost prema jezičnim igrama zbog postupka "metafikcionalnosti" te zbog svojevrsne nadogradnje na trivijalnu književnost. Osim njih, najvažniji (ili samo najpoznatiji) postmodernistički književnici jesu Márquez, Fowles, Calvino i Eco, a Umberto Eco upravo je i jedan od protagonista u Binetovu romanu. Roman sadrži iznimno "bogatu kolekciju" postmodernističkih elemenata. U širem smislu to su skepticizam, relativizam i novo shvaćanje tradicije, dok su, u užem smislu, ti elementi žanrovska hibridnost romana; dokidanje granica između visoke i niske književnosti; dokidanje razlika između filozofije, znanosti i književnosti; postmodernističko propitivanje postojanja objektivne povijesti i znanosti; sumnja u ispravnost ideologije i sumnja u određene filozofske sustave; odnos fikcije i fakcije (isprepletanje fikcije i fakcije); intertekstualnost; autoreferencijalnost.