U središtu pozornosti rada Jeka - o jednom rubnom motivu u staroj hrvatskoj književnosti nalazi se istraživanje pojavnosti, značenja i funkcije motiva jeke u tekstovima hrvatske ranonovovjekovne književnosti. Rad je peterodijelno strukturiran. U prvome se dijelu (1. Uvod) govori o pojmu jeke koji su hrvatski pisci različito imenovali. Najprije se analizira priča o Narcisu i Eho iz Ovidijevih Metamorfoza, a zatim se dovodi u svezu s modusima imaginarnoga (jeka, sjena, ogledalo) kao i u svezu sa zrcalnom strukturom. Zatim se određuje korpus tekstova (18 predložaka iz vremena 16, 17. i 18. stoljeća) na kojima se provodi istraživanje u odnosu na zadani motiv. U drugome se dijelu (2. Hrvatski pisci 16. stoljeća i jeka) istražuje i analizira motiv jeke u djelima: M. Vetranovića Čavčića, N. Nalješkovića, S. Bobaljevića Mišetića, F. Lukarevića Burine, M. Gazarovića; u trećem se dijelu (3. Hrvatski pisci 17. stoljeća i jeka) istražuje motiv jeke u djelima: I. Gundulića, Dž. Bunića Vučića, J. Palmotića, V. Skvadrovića, P. Zrinskog, P. Rittera Vitezovića, F. Krste Frankopana, J. Habdelića, a u četvrtom se dijelu (4. Hrvatski pisci 18. stoljeća i jeka) analizara motiv jeke u hrvatskih pisaca koji su bili književno djelatni u 18. stoljeću (A. Gleđević, J. Kavanjin, A. Kanižlić, M. P. Katančić, V. Došen, frančezarija Gospodarica od Elide anonimnog pisca). Rezultati istraživanja sažeti su u petom dijelu rada (5. Zaključno) i svode se na sljedeće – motiv jeke se češće pojavljuje u ozbiljnome kontekstu, a rjeđe u neozbiljnu; vezuje se uz ljubavne, refleksivne, tragične i svakodnevne teme; kao motiv auditivno proširuje prostor, a kao zarcalna struktura funkcionira kao imaginarni dvojnik koji pomaže u samospoznavanju određenog lika i svijeta oko njega.