U radu se analizira alegorija apokalipse u Ivanovu Otkrivenju, Pavlovoj apokalipsi, Procesu Franza Kafke te Kraljevu Miroslava Krleže. Otkrivenje je kanonski, prototipni tekst koji nadahnjuje književnike od vremena njegova nastanka do suvremenog doba. Alegoriju apokalipse moguće je pronaći u djelima s proročkim temama kao što su tema o velikom Danu Jahvinu, tema o uništenju zvijeri, tema o prijetnjama rušilačke najezde i sl. U radu se pokazuje da su apokaliptičke teme prisutne u svim književnim razdobljima, od vremena nastanka Otkrivenja do suvremenoga doba. Riječ je o književnim djelima u čijoj strukturi alegorijski elementi i alegorijsko čitanje imaju važnu ulogu za njihovo razumijevanje. Historicizam kao pristup biblijskoj apokalipsi tijek vremena usmjerava prema uspostavi vječnoga kraljevstva. Analiza jednog segmenta Pavlove apokalipse pokazuje da osobitosti razvoja srednjovjekovne književnosti imaju čvrsti temelj na (staroslavenskoj) prijevodnoj biblijskoj književnojezičnoj tradiciji. Analizom navedenih djela dobiva se uvid u način oblikovanja alegorije apokalipse te promjene koje je ona doživjela čvrsto sliijedeći kanonsko Otkrivenje u prvim stoljećima i srednjemu vijeku, dok je u kasnijim razdobljima dobila ulogu sredstva kojima će se prikazati dehijerarhizirani svijet kao odraz suvremenoga društva. Prema biblijskom tumačenju pojavom alegorije apokalipse u prvim stoljećima govori se o poruci spasenja čovječanstva, a književna djela 20. stoljeća alegorijom pokazuju najezdu rušilačke naravi snažno upućujući na svršetak svijeta. Alegorijsko značenje u književnim djelima s proročkim temama šalje snažnu poruku o prolaznosti ovozemaljskoga života i upozorenje konačnog suda.