Tema je rada prikaz osnovnih karakteristika hrvatskih horor priča, proizišlih iz pera domicilnih autora u posljednjem desetljeću suvremene hrvatske književnosti. Budući da su u interpretacijskome dijelu rada uvrštene zbrike kratkih priča (Aleksandar Bečanović, Opsjednutost, 2009., Davor Špišić, Kuke za šunke, 2001.) te kratki romani (Boris Perić, Vampir, 2006., Marko Mihalinec i Velimir Grgić, Kriza – hrvatski horor, 2010.), zahtijeva se teorijski pristup terminološkom i generičkom određenju kratke priče te razvoju istoga književnoga fenomena u Hrvatskoj osamdesetih godina 20. stoljeća, osobito u okviru projekta časopisa Quorum. Teorijski dio rada pristupa i analizi specifičnoga prostora fantastične književnosti, njezinoga specifikuma u žanru horora i vampirizma, uvijek snažno oslonjenoga na fragmente zbilje, nemile povijesne događaje i brojne legende, predaje i mitove koji su se stoljećima njegovali u gotovo svim kulturama svijeta, a osobito u slavenskoj folklornoj baštini. Komparativno-analitički pristup u interpretacijskom ekskursu utvrđuje u kojoj su mjeri horor priče suvremene hrvatske književnosti nasljedovale obilježja kratke priče projekta Quorum, te njihovu oslonjenost na bogatu hrvatsku folklorističku tradiciju. Interpretacijski modus donosi i osnovne karakteristike matičnoga žanra horora: turobne krajolike magije, mistična vremena magije i angažiranost specifičnih životinjskih vrsta, povezanih s okultnim te kult krvi kojim se začinje svaki vampirizam.