U radu se ukazuje na činjenicu da znanje danas predstavlja ključni osobni i privredni resurs. Čovjek mora trajno učiti kako bi bio u mogućnosti pratiti promjene. U današnje vrijeme promjena i novina, javlja se i potreba za novim pristupom u obrazovanju i učenju. Koncept cjeloživotnog učenja postao je glavnom odrednicom društvenih, gospodarskih i prosvjetnih politika u svijetu. Njegova ostvarivost ovisi o osposobljenosti pojedinca za snalaženje u informacijskoj bujici, posjedovanju vještina pronalaženja, odabiranja, vrednovanja i učinkovitog korištenja informacija, jednom riječju, ovisi o informacijskoj pismenosti. Znanja koje stječemo kao djeca ili mladi ljudi neće dugo trajati, stoga cjeloživotno učenje podrazumijeva učenje „od kolijevke pa do groba“. Aktivan nastavak učenja važan je oblik primjene cjeloživotnog učenja. Do sada je formalno obrazovanje određivalo politiku i način stjecanja obrazovanja. U kontinuitetu cjeloživotnog učenja više dolaze do izražaja neformalno i informalno obrazovanje i učenje. Ideja cjeloživotnog obrazovanja potječe iz pretpostavke da je čovjek najveće bogatstvo društva i da zato u njega treba ulagati. Neformalno učenje promiče osobni razvoj. Neformalni je okvir način za razvijanje vlastitih potencijala, interesa i talenata. Cjeloživotno učenje promiče aktivno građanstvo, civilno društvo i demokraciju, mir i integriranu Europu. Ono je instrument za postizanje veće društvene jednakosti i pravde. Nepismenost u zemljama u razvoju, funkcionalna nepismenost u razvijenim zemljama te nedovoljno razvijene mogućnosti daljnjeg školovanja najvažnije su prepreke uspostavi društva koje uči. Društvo je dužno osigurati uvjete da obrazovanje bude uvijek dostupno i moguće jer je ono činitelj i društvenog razvoja i prosperiteta. Sve razvijene zemlje teže prema konceptu cjeloživotnog učenja, no nažalost, naše društvo još uvijek nije „društvo koje uči“.