Do kasnog 20. stoljeća evolucijska psihologija i evolucijski način razmišljanja nisu bili upotrebljavani u znanostima. Iz toga razloga danas još ne postoje jedinstvene teorije. Evolucijska psihologija je zapravo mješavina Darwinove teorije prirodne selekcije i kognitivne znanosti. Cilj evolucijske psihologije, tj. evolucijskog načina razmišljanja je da objasni današnje karakteristike, bilo fizičke, fiziološke ili psihološke, pronalazeći njihovu adaptacijsku vrijednost i svrhu kod naših predaka hominida. Naime, svaka današnja karakteristika rezultat je evolucije, a održala se jer je u nekom vremenu bila najadaptivnija i omogućavala je najveću vjerojatnost preživljavanja. Kako bi razumjeli funkciju i svrhu pojedine karakteristike, nužno je poznavati okolinu naših predaka, uvjete u kojima su živjeli i opasnosti s kojima su se suočavali. Anksioznost je također produkt evolucije. Ona je pomagala hominidima da izbjegnu opasnost ili da se s njom suoče ako je nemoguće izbjeći. Postoji više evolucijskih teorija ili barem gledišta na anksioznost. U ovome radu obrađene su tri teorije. Među njima je Nesseova teorija emocija i anksioznosti prema kojoj je funkcija anksioznosti da motivira na suradnju kada nam je neugodno ili se ne čini da je nešto u našem najvećem interesu. Teorija emocija Cosmides i Tooby shvaća emocije kao makromodule koji rješavaju adaptivne probleme povezane uz vremensku i funkcionalnu usklađenost brojnih pojedinačnih podprograma ljudskoga uma. Dakle, emocije su nadređeni program, a unutar njega se nalazi anksioznost koja je vrlo bliska strahu. Njezina svrha je da omogući pojedincu prikladno djelovanje kada se nađe u opasnoj situaciji. Grayeva teorija anksioznosti temelji se na aktivnosti bihevioralnog inhibicijskog sustava. Kada se trenutna ponašanja prekidaju znakovima za kaznu ili nenagrađivanje ili zbog novih podražaja, tada dolazi do aktivnosti u bihevioralnom inhibicijskom sustavu. Ta je aktivnost anksioznost koja dovodi do kočenja trenutnog ponašanja, povećanja fiziološke pobuđenosti i usmjeravanja pažnje na prijeteće znakove. Autori se ne slažu oko toga postoje li podtipovi anksioznosti ili postoji jedna anksioznost kao generalna karakteristika. Filogenetski anksioznost je vrlo stara, to je utvrđeno anksioliticima koji djeluju ne samo kod čovjeka nego i kod mnogo različitih životinjskih vrsta. Anksioznost i strah se često uspoređuju, čak i poistovjećuju. Prema Nesseu anksioznost je specifičan aspekt straha.