Predmet je rada analiza neologizama u pjesničkom tekstu Ivana Slamniga, a zbog dvojbenih i nedorečenih odredaba pojma neologizma moralo joj je prethoditi postavljanje kriterija. Od određenja općeg pojma do stilističkog neologizma, došlo se do zaključka da je problematika stilističkog zamršenija i to zbog kontakta s antinormativnim igrama, zbog neodređenijeg statusa posuđenice te zastarjelice. Određeno je da se neologizam mora od čistih antinormativnih igri razgraničiti koliko je god to moguće, a da posuđenicom ili zastarjelicom može biti samo prema sniženim kriterijima jer takve ne podrazumijevaju individualnu tvorbu već izbor. Ako se prozivaju stilističkim neologizmima, bolje je da sadrže formalne i značenjske izmjene, no ne želi se reći i to da je individualna tvorba nužno inovativnija od individualna izbora. Potvrđuju to izvedenice koje bi u određenoj prigodi načinio i običan govornik, iako se i mahom navode kao neologizmi, dok se izostavljaju sintagme osjetne mogućnosti da prijeđu u širu upotrebu, obilježene u Slamniga većim stupnjem inovacije, kao polusloženice, a kao i primjeri nekonvencionalne tvorbe. Sve bi se te kategorije dale podijeliti u dvije, od kojih je prva kategorija novih izraza načinjenih za nove pojmove, a druga kategorija stilogenih inačica koje dolaze u dodir i s drugim morfonostilematskim jedinicama te leksikostilemima od kojih ih valja razgraničiti. Pranjićevo se svrstavanje Matoševih deminutiva i augmentativa u neologizme ne čini osnovano jer su to druge morfonostilematske jedinice, a kao leksikostilemi mogu funkcionirati i denominativni neologizmi kada ih autor upotrijebi subjektivno. Uz puno takvih denominativnih posuđenica, u zasićenosti teksta drugim stilemima i u kontekstu tadašnjeg pjesništva iskustva jezika, pojava Slamnigovih neologizama nije nikakav anakronizam.