Cilj je ovog istraživanja ispitati neke od strategija sučeljavanja učenika osmih razreda osnovne škole, odnosno utvrditi koje pozitivne, a koje negativne strategije sučeljavanja koriste učenici na kraju obvezatnog školovanja, koliko su spremni osvećivati se, pokazivati bespomoćnost i povlačenje, verbalnu i tjelesnu agresiju te društveno pozitivan i kompetentan pristup sukobu. Rad se sastoji od pet dijelova. U prvom djelu smo opisali uvodne aktivnosti, u drugom teorijske osnove rada, a u trećem empirijski dio i praktična propitivanja. Četvrti dio rada se odnosi na interpretaciju podataka, a peti na zaključna razmatranja. Dobiveni rezultati su u funkciji poželjnog socijalnog razvoja i pedagoške prevencije i interpretirani su unutar kvalitativne i kvantitativne metodologije. Prikazane interpretacije i rasprave se odnose samo na ispitane učenike i nemaju intenciju generaliziranja već individualiziranja, odnosno utvrditi postojeće komunikacijske deficite ispitanih učenika i na njih razvojno, preventivno djelovati. Pedagoško i odgojno-obrazovno djelovanje leži u oblikovanju dječjih stavova, vjerovanja i ponašanja prije nego nasilje postane njihova automatska reakcija na ljutnju koja izgleda kao svrsishodan i koristan način za rješavanje sukoba i postizanje onoga što žele. Škole trebaju uložiti dodatne napore, uključujući i društvenu zajednicu, kako bi smanjile pojavnost i posljedice nasilja među djecom. Gotovo se svi preventivni programi temelje na razvijanju socijalnih i komunikacijskih vještina te jačanju samopoštovanja i pravilnog odnosa prema sebi i drugima. Pozitivne i društvenoprihvatljive strategije sučeljavanja predstavljaju najvažniju kariku kvalitetne prilagodbe i nenasilnog rješavanja sukoba, što smo pokušali dodatno rasvijetliti ovim radom.