Rad će se baviti književnoteorijskim pristupom pri istraživanju alegorije i teorije dekonstrukcije. Pomoću povijesnog pregleda alegorije te dovodeći u vezu alegoriju sa simbolom, pokazat će se kako se alegorija može pronaći u svakom tekstu, kao strategija koja potajno usklađuje odnose unutar teksta i njegove izvantekstualne zbilje. Nastojat će se pokazati kako je u razdoblju romantizma alegorija imala negativan status figure koja ne daje pjesničkom geniju mogućnost da se do kraja izrazi. Svojevrstan negativni status alegorija je u romantizmu zadobila zbog simbola, koji je tada smatran jedinom figurom pomoću kojeg romantični pjesnici mogu pokazati svoje pjesničko iskustvo. Ponovni uspon alegorije moći će se pratiti u drugoj polovici 20. stoljeća kada filozof i kritičar Walter Benjamin donosi teoriju alegorije, koja je kasnije utjecala na brojne postmoderne teoretičare umjetnosti i književnosti, među kojima se posebno ističu JacquesDerrida i Paul de Man. Njihova dekonstrukcijska čitanja dala su novo svjetlo na sam pojam alegorije kojima ona dostiže svoju renesansu u 20. i 21. stoljeću. Također, nastojat će se prikazati poveznica između strukturalizma i poststrukturalizma te objasniti najvažnije razlike između ta dva pravca u teoriji književnosti. U radu će biti prikazan i svojevrstan uvod u dekonstrukciju kao jednu od brojnih postmodernih teorija i kao specifičnu strategiju čitanja tekstova. Pokušat će se dati uvid u to koja je poveznica između alegorije i dekonstrukcije, koje su njihove uloge u čitanju tekstova te kako one funkcioniraju u različitim tekstovima.