Ovaj se rad bavi interpersonalnom persuazijom. Brojne su implikacije upotrebe ovakvog načina komuniciranja, kako u svakodnevnom životu tako i u profesionalnim odnosima. Najprije je navedena definicija interpersonalne persuazije zatim ishodi koji se mogu očekivati. Moguća su tri ishoda persuazije: oblikovanje reakcija, potvrđivanje reakcija i mijenjanje reakcija. Prikazana su teorijska objašnjenja persuazije teorijima učenja, teorijama konzistencije i teorijama društvenog prosuđivanja. Svaka od tih teorija ima svoje dosege izvan kojih ne može dati pouzdana objašnjenja, ali ipak su pridonijele boljem shvaćanju persuazije, kako interpersonalne tako i persuazije u medijima. Objašnjen je dvoprocesni model presuazije koji se sastoji od modela vjerojatnosti elaboracije i heurističko-sistematskog modela. Nadalje slijedi prikaz varijabli koje treba uzeti u obzir pri odabiru strategije perusazije. To su: vrijeme koje stoji na raspolagaju za postizanje ciljeva, prijašnja uspješnost neke strategije, legitimnost strategije, posljedice za odnos, stupanj intimnosti s uvjeravanim, odnos snaga te uvjeravateljeva ličnost. Opisano je deset najvažnijih zakona persuazije te su navedeni rezultati onih empirijskih istraživanja koja su se odnosila na pojedine zakone. Završni dio rada bavi se popuštanjem kao učinkovitom metodom za dobivanjem pristanka. Popuštanje je empirijski objašnjeno kroz dvije najvažnije tehnike „nogom u vratima“ i „vratima u lice“.