Razdoblje u kojem živimo obilježeno je brzim i mnogobrojnim društvenim promjenama koje imaju utjecaja i na obitelj koja mijenja svoju ulogu i strukturu kako bi se prilagodila zahtjevima društva u kojem funkcionira. Jedna od posljedica društvenih promjena je porast broja jednoroditeljskih obitelji. Jednoroditeljske obitelji nisu jedinstvena sociološka kategorija što otežava njihovo definiranje. U literaturi se navodi da se jednoroditeljske obitelji javljaju kao alternativa tradicionalnoj obitelji koja je u svim društvima još uvijek brojčano nazastupljeniji oblik obitelji, ali više ne i jedini oblik uređenja obitelji. Radom se željelo istražiti kakve posljedice odrastanje u jednoroditeljskim, samohranim, obiteljima ima na socijalni i emocionalni razvoj djeteta. Iako većina istraživanja ističe negativan utjecaj odrastanja samo s jednim roditeljem (najčešće s majkom) na djetetov socijalni i emocionalni razvoj, taj odnos nikako nije jednostavan i jednostran kako se na prvi pogled čini. Problem je u tome što većina istraživanja zanemaruje moguće posredne utjecaje poput ekonomske situacije, količine podrške koju okolina pruža samohranom roditelju, da li je roditelj samohran po svom izboru, itd., a koji bi uz samu strukturu obitelji mogli utjecati na djetetov socio-emocionalni razvoj. Djeca nemaju mogućnosti izbora okolnosti u kojima će odrastati, a kvalitetno, poticajno obiteljsko okruženje u djetinjstvu predstavlja važan prediktor uspješnog socijalnog i emocionalnog razvoja, važniji i od same obiteljske strukture u kojoj odrastaju.