Dragutin Antun Parčić odmah nakon svoje smrti dobiva iscrpnu biografiju1 iz koje su svi kasniji Parčićevi proučavatelji crpili podatke o njegovu životu i radu. Zanimanje za Parčićev rad privlači pažnju različitih stručnjaka jer je pravi enciklopedijski čovjek. Svestrani redovnik, jezikoslovac, leksikograf, liturgičar, franjevac trećoredac, glagoljaš, svećenik, prevoditelj i znanstvenik na mnogim područjima ljudskoga interesa ostavio je svoj trag i originalni prinos. Bavio se fotografijom, poezijom, tiskarstvom, florom, faunom, slikanjem, astronomijom, fizikom i kartografijom. Za vrijeme djetinjstva u rodnom glagoljaškom Vrbniku zanima se za tiskarstvo koje ne napušta ni pred kraj života. Uređuje i priprema sve za tisak glagoljskoga misala2 kojega piše u ono vrijeme kada su ga svećenici željno iščekivali, misal hrvatske redakcije crkvenostaroslavenskoga jezika, a ne rusificirani misal. Ljubav prema glagoljici traje cijeli život pa zanimanje i briga oko nje i izdavanje djela na glagoljici ne prestaje. Parčić se bavi i leksikografskim radom pa tako izdaje tri hrvatsko-talijanska rječnika i tri talijansko-hrvatska rječnika3. „Rječnici Dragutina Antuna Parčića posljedak su strpljiva i samozatajna rada na njivi hrvatskog jezikoslovlja. Temeljeći se na pet stoljeće dugoj i bogatoj hrvatskoj leksikografskoj tradiciji, oni su neiscrpno vrelo starijega leksikografskog fonta: rječničko blago nedovoljno poznatih riječi i tezaurus dobro sročenih kovanica.“ (Gostl, 1998: 166) Parčić u Zadru izdaje gramatiku4 potkraj 1873. godine kako bi svojim sunarodnjacima olakšao učenje materinskog jezika, a Dalmatinska vlada prihvaća je kao udžbenik. Svestrani franjevac jedan je od prvih fotografa u Hrvatskoj, ali i prevoditelja Dantea. Ulazeći u Parčićev život otkriva se mnoštvo zanimljivosti o životu i radu skromnoga franjevca.