Kad se proučavaju počeci i temelji rimske religije, uvijek se postavlja pitanje rimske mitologije, tj. njezin nedostatak. Rimski mitovi nisu bili mitovi u klasičnom smislu, već su više bili priče stavljane u povijesni kontekst kako bi se objasnilo porijeklo važnih ljudi, obitelji, običaja pa i same države. Kao najvažniji mitovi za Rim, ističu se mit o Eneji i mit o osnutku Rima, tj. braći Romulu i Remu. Među priče koje spadaju pod mitološka objašnjenja kasnijeg razvoja Rima, između ostalog i religioznih običaja, ubrajamo i vladavinu sedam rimskih kraljeva. U početku, Rimljani nisu pridavali svojim bogovima posebne osobine, fizički izgled, obitelj itd., a to se promijenilo tek utjecajem Etruščana i Grka na rimsku religiju. Kućna religija bila je važna od samih početaka, no na državnoj razini velike se promjene događaju za vrijeme Republike, kada dolazi do uvođenja novih bogova i poistovjećivanje rimskih bogova s grčkima. Samim time, razvijaju se i neke stare svetkovine te dolazi do boljeg ustroja svećenstva predvođenog vrhovnim svećenikom (pontifex maximus). Vrijeme vladavine Oktavijana Augusta donosi novi naglasak na religiju, povratak starim vrijednostima i poštivanje starih bogova, no strani utjecaji, kao što su kult Serapisa iz Egipta i kult Mitre iz Perzije, sve više prožimaju rimsku religiju. Posljednja stoljeća Rimskog carstva su, između ostalog, obilježena pojavom i razvojem kršćanstva te borbom s rimskim vlastima iz koje je kršćanstvo izašlo kao najdominantnija religija.