Devetnaesto je stoljeće u povijesti hrvatskoga naroda zabilježeno kao razdoblje buđenja hrvatske nacionalne svijesti i identiteta. Jedan od oblika odupiranja prisilnoj germanizaciji javio se kroz borbu za hrvatski jezik i stvaranje djela na hrvatskom jeziku, od kojih će upravo leksikografska ostvarenja biti predmetom bavljenja ovoga rada. Kada je riječ o osuvremenjivanju hrvatske leksikografije, obično se za temelj uzima pojava Mažuranić-Užarevićeva rječnika iz 1842. godine. Deutsch-illirisches Wörterbuch nije zapažen samo zbog propagande i zato što je pisan novim pravopisom nego i zbog toga što je riječ o prvom većem rječniku koji je sadržavao oko četrdesetak tisuća riječi, sastavljen pomno i znalački, čime je zaslužio da ga se naziva prvim suvremenim hrvatskim rječnikom u 19. stoljeću. Međutim, nekoliko godina kasnije na leksikografskoj će se sceni pojaviti svestrani pohrvaćeni Slovak Bogoslav Šulek koji će si, služeći se između ostalog i «prvim suvremenim hrvatskim rječnikom», ali i drugim tadašnjim uzorima, priskrbiti laskavi naziv «zlatnog imena hrvatske leksikografije». Svojim je Němačko – hrvatskim rěčnikom Šulek podario hrvatskoj leksikografiji jedan od najboljih dvojezičnika, Hrvatsko – njemačko – talijanski rječnik znanstvenog nazivlja cijenjen je široke obuhvatnosti i iscrpnosti znanstvenog nazivlja dok je Jugoslavenski imenik bilja i danas kamen temeljac hrvatske florističke literature.