Rezultat suprotnih kritika s pohvalama i pokudama na književnoumjetnički oblikovan Dioklecijanov mogući svijet primjetan je u drugoj biografiji Ja Dioklo Jupitrov sin, koja se izravno oslanja na Dioklecijana, preuzimanjem izraza i sadržaja te uvođenjem dopuna. Većem je opsegu druge biografije pridonio veći broj poglavlja, čiji su se naslovi uklopili u sadržaj koji je postojao u Dioklecijanu. Proširenju su pridonijele dopune tih poglavlja, kao i paralelna priča o završetku Dioklova života, koja je pratila njegovu ispovijed i uklopila se u njegov novi cilj – prikazati svoju fikcijsku sadašnjost i ukazati na prošlost uz pomoć ispovijedi. Osnovni je cilj najavljen naslovom koji je poslužio kao uvod u temu razloženu ne samo kompozicijskom motivacijom s nekronološki poredanim motivima, što je primjetno osobito na početku djela, nego i realističkom motivacijom koja u Dioklovu blizinu dovodi likove i detalje uz koje će lakše doći do izražaja njegova privatnost. Pitanje Dioklova identiteta u drugoj je biografiji naglašenije zbog podanika iz paralelne priče; ponašaju se prema Dioklu kao prema caru iako je odbacio naslova Augusta. Likovi su životnji; imali su više prilika predstaviti se prikazivanjem (dijalogom), što je doprinijelo uvjerljivosti. Kad je u pitanju način na koji je oblikovana povijesna priča o Dioklecijanu, valja naglasiti spoj povijesnih detalja s fikcijom, koji je u drugoj biografiji naglašeniji i doživljava se kao bijeg u Dioklov osjećajni i misaoni svijet, a ondje galavni lik uspijeva razmisliti o sebi i stanju u Carstvu pa zatim donijeti odluku.