Tema ovog rada bit će važne jezične promjene koje su pomogle formiranju latinične grafije kojom se služimo danas. Latinica je najstarije pismo na prostorima na kojima danas žive Hrvati. Njome se bilježio latinski jezik. Hrvatski jezik bilježi se njome sustavnije tek od 14. st., a prije toga samo sporadično. Na krajevima latinskih knjiga svećenici su, pripremajući se za propovijed ili za kakvu drugu službu, kadšto bilježili i hrvatske riječi – to su tzv. glose. Postupak kojim smo stigli do današnjeg izgleda hrvatske latinice bio je dugotrajan i složen, pa su se neki glasovi (č, ć, š, ž) pisali i na dvadesetak načina, najčešće dvoznacima. Na latinično pismo u primorskim krajevima utjecali su talijanski, a u sjevernim krajevima mađarski uzori. Latinica je imala veliku prednost pred glagoljicom u tome što su se njome bilježili i latinski i hrvatski, a naravno još više u tome što su iza nje stali oni koji su imali stvarnu moć u Europi. Ovaj rad obuhvatio je i najvažnije reformatore latinične grafije, točnije prijedloge reformi Šime Budinića, Rafaela Levakovića, Rajmunda Đamanjića, Pavla Rittera Vitezovića, Ljudevita Gaja i drugih. Na kraju rad donosi popis hrvatskih pravopisa kroz povijest, od početaka do naših dana. Hrvatska abeceda temelji se na latiničnome pismu i dobila je ime prema prva četiri slova toga pisma (a, be, ce, de). Od 30 slova u hrvatskome jeziku 27 ih se piše pomoću jednoga znaka (jednoslovi), a 3 pomoću dva znaka (dvoslovi - dže, elj i enj).