U okviru ovoga diplomskog rada upoznat ćemo se s autorom, Antunom Kanižlićem i njegovim stvaralaštvom. Iako je u literaturi zabilježeno da je Kanižlić počeo pisati kasno, tek u šezdesetoj godini, on je ipak iza sebe ostavio vrijednu književnu ostavštinu. Kanižlić je značajan pisac, s obzirom na okolnosti u kojima je živio. Slavonija je tada bila pod turskom vlašću. Turska najezda je ostavila dubok trag, kako na gospodarskom, tako i na književnom planu. U to su vrijeme spaljene brojne knjige i literatura potrebna za obrazovanje, pa je Kanižlić prionuo na pisanje molitveničkoga štiva paralelno s abecevicom kako bi pomogao hrvatskom narodu u prosvjećivanju. Nakon odlaska Turaka, ostao je njihov jezik, koji se Kanižliću nije sviđao, stoga je želio što manje turskih riječi u hrvatskome jeziku. Javljaju se molitvenici koji služe i kao početnice iz kojih će narod, ne samo moliti se, nego i učiti čitati. Molitvenici su jedan od pojavnih oblika nabožno-poučne literature, ali su i pojavni oblici pučke književnosti. Pod samim pojmom pučke književnosti misli se na književnost koja je pisana za široke slojeve, što potvrđuje i sam Kanižlić u predgovoru Primogućih i srce nadvladajućih uzroka, molitveniku koji je u središtu pozornosti ovog diplomskoga rada. Zato nije bez osnove ako teze iznijete u njegovu tekstu iz predgovora Primogući uzroci pokušamo prikazati kao plod njegova oslanjanja na prethodnike. Uspoređujući Kanižlićeva dva molitvenika, Primoguće i srce nadvladajuće uzroke i Bogoljupstvo na poštenje sv. Franceška Saverija na motivskoj razini (smrt, životinja, istina, pakao), možemo zaključiti kako se oni koriste u sličnim situacijama i sličnome značenju, što je određeno njihovom žanrovskom pripadnošću.