Eksplozivan rast interneta, telekomunikacija, povezivanja ljudi i mrežnog poslovanja prouzročio je nastanak novog pojma, informacijsko društvo. Takvo društvo, temeljeno na znanju i informacijama te usmjereno na tehnološki razvoj, poseban je oblik društvene organizacije gdje su informacija i informacijski procesi veliki izvori produktivnosti i rasta u naprednim društvima. U posljednjih dvadesetak godina naziv informacijsko društvo postao je uobičajen kada se govori o sveprisutnosti i rastućim mogućnostima elektroničkih informacijsko-komunikacijskih tehnologija. Međutim, brz i stalan razvoj informacijsko-komunikacijskih tehnologija predstavlja velik izazov svim sferama društva, a iako dostupnost informacija raste, postavlja se pitanje u kojoj su mjeri informacije ravnopravno dostupne svim članovima društva. Cilj je ove radnje usporedno analizirati informacijske politike Republike Hrvatske i Europske Unije te propitati mogućnosti stvarne provedbe smjernica iz službenih dokumenata u suvremenom hrvatskom društvu. Istraživanje je usmjereno na utvrđivanje društveno-političkih, gospodarskih, kulturoloških i tehničkih čimbenika koji potiču ili ograničavaju promjene na hrvatskome putu prema informacijskom društvu. Metodologija koja se primjenjuje u radnji je iščitavanje i komparativna analiza izvornih dokumenata i osvrt na raspoloživu literaturu o informacijskom društvu. Upozorava se na važnost provođenja predviđenih smjernica prema financijskim mogućnostima u Republici Hrvatskoj, napose sa stajališta uvođenja informacijsko-komunikacijskih tehnologije u obrazovanje i javnu upravu. Kao polazišni dokumenti izdvajaju se Strategija razvoja Republike Hrvatske – Hrvatska u 21. stoljeću te dokumenti nastali pod inicijativom eEurope. Važnost informacijske politike, kao osnovnog plana za razvoj informacijskog društva prvenstveno se promatra kroz prizmu ulaganja u informacijsko-komunikacijske tehnologije koji predstavljaju temelj za uspostavu e-vlade i e-obrazovanja. Zaključci nakon provedene usporedne analize potvrdili su početnu hipotezu, kako se proces ujednačavanja nacionalnih informacijskih politika uglavnom odvija na papiru, dok se praktična provedba odvija sporije od predviđenoga.