Emocionalna inteligencija (EI) je kao konstrukt prvi put predstavljena od strane Mayera i Saloveya 1990.god., no nije zadobila veću pažnju dok Daniel Goleman nije 1995. objavio knjigu »Emocionalna inteligencija« koja je postala bestsellerom čime je EI otvoren put prema znanstvenom istraživanju. Teorijski okvir EI bazira se na teorijama Sternberga i Gardnera o prirodi inteligencije, sličnosti s kristaliziranom inteligencijom, kao i kognitivnoj komponenti emocija. Tako su najutjecajniji modeli emocionalne inteligencije oni Mayera i Saloveya, Golemana i Bar-Ona (koji se bavio prvenstveno emocionalnom inteligencijom u industrijskoj i organizacijskoj psihologiji). Brojni su instrumenti razvijeni u pokušaju da izmjere i dodatno teorijski učvrste konstrukt EI kao SEIS, EQ-i, MSCEIT, UEK-45 i mnogi drugi. Razvoj tih instrumenata podrazumijevao je rješavanje široke problematike vezane uz EI koja je također razlogom što je određeni kritičari još uvijek nisu ravnopravno prihvatili u društvo inteligencija. Neki od tih problema su na primjer kontroverza je li EI sposobnost ili crta ličnosti, preklapa li se previše s nekim crtama ličnosti i drugim inteligencijama, kako ju valjano mjeriti, što ona prognozira, može li se učiti, koji su učinci programa dizajniranih za njezino poboljšanje i sl. No, unatoč svim problemima, istraživanja se provode i zaključci neki od njih su da EI može predvidjeti određeni postotak varijance školskog i radnog uspjeha, da joj je od crta ličnosti korelacija najveća s otvorenošću za iskustva, kao i da visoko emocionalno inteligentne osobe doživljavaju više pozitivnih emocija, flow, veću sreću, zadovoljstvo životom, kao i mnoge druge fenomene pozitivne psihologije, u čemu je očita povezanost EI i pozitivne psihologije. Također, mnogi se programi kreiraju za razvoj emocionalnih kompetencija (npr. PATHS, RULER) čiji je cilj ne samo razvijati EI, nego i posredno pružiti određenu vrstu zaštitnog faktora od devijantnog ponašanja, kao i bilo koje druge vrste narušavanja mentalnoga zdravlja.