Na svijetu ne postoji jezik koji u svom korpusu ne sadrži riječi posuđene iz drugih jezika. Hrvatski je jezik od početka svog razvijanja bio u dodiru s drugim jezicima, a najstariji i najintenzivniji je svakako dodir s mađarskim jezikom koji seže u daleku prošlost. Dodiri tih dvaju jezika rezultirali su određenim fondom posuđenica u oba jezika, a posebice nama zanimljive za ovaj rad su mađarske riječi koje su preuzete u naš jezik. Kada je u pitanju proučavanje lingvistike jezičnih dodira, svakako je najvažnije leksičko posuđivanje. Riječi se referiraju na izvanjezičnu stvarnost, stoga pojava novih elemenata i pojmova dovodi do novih leksema, kreiranjem ili posuđivanjem. Hungarizmi su se u hrvatskom jeziku morali prilagoditi na fonološkoj, morfološkoj i semantičkoj razini. Kod fonološke dolazi do zamjene mađarskih fonema koji nisu poznati hrvatskome jeziku, a zamjena se traži u hrvatskom fonološkom sustavu na temelju sličnosti. Kod morfološke prilagodbe dolazi do uklapanja mađarskih posuđenica u morfološki sustav hrvatskog standardnog jezika. A kod semantičke prilagodbe značenje se oblikuje prema potrebama našeg leksičkog sustava. Hrvatski su se puristi najustrajnije opirali prevelikoj uporabi posuđenica, a kritički je stav prema posuđenicama bio prisutan već od samih početaka hrvatske pismenosti. Na kraju su shvatili, da ne mogu iskorijeniti posuđenice iz jezika, ali da kod izbora strane i domaće istoznačne riječi, uvijek treba odabrati domaću riječ. U hrvatskom jeziku danas imamo određene hungarizme koji su se potpuno prilagodili i postali nezamjenjivima te ih često koristimo u našem svakodnevnom govoru i više ih ne smatramo posuđenicama. Ovu činjenicu, jednim dijelom, potvrdili smo istraživanjem u ovom radu.