Glagoljica je prvo slavensko pismo, koje je sastavio Konstantin Ćiril 863. godine prije puta među moravske Slavene. Osnovni znakovi Ćirilova pisma jesu: trokut, što označuje Sveto Trojstvo, kružnica, što označuje puninu Božanstva i križ koji je simbol Krista. Glagoljsko se pismo poslije smjestilo između dvije crte te iz oblih oblika postalo uglato. Takav se uglati tip glagoljice naziva i hrvatska glagoljica. Kao karakteristiku razlikovanja oble i uglate glagoljice, uz oblost i uglatost također se primjećuje i: postojanje ili nestajanje glasova za nazale, za jery, za jedan ili oba poluglasa, reduciranje brojeva koji su zadržali samo brojevnu vrijednost, obilježavanje palatalizacije, linijski sistemi i posebno morfologija pojedinih slova. Najpouzdaniji materijalni oslonac za paleografsko, jezično i historiografsko proučavanje najstarije etape hrvatskoga glagoljaštva najstariji su glagoljični epigrafski fragmenti, oni iz 11. stoljeća većinom pronađeni na Kvarneru. Stariji od najpoznatije Bašćanske ploče zasigurno su Plominski natpis, Valunska ploča, Krčki natpis, te Konavoski glagoljski natpis i Natpis Župe dubrovačke, pronađeni na sasvim drugom južnom kraju istočne jadranske obale. S prijelaza iz 11. u 12. stoljeće poznata je Bašćanska ploča, kao i Plastovski ulomak, Supetarski ulomak, Kninski ulomak, koji su jasni pokazatelji jezičnih promjena formativnoga razdoblja glagoljice na tlu Hrvatske.