Cilj je ovog diplomskog rada ispitati autobiografske elemente u stvaralaštvu Ksavera Šandora Gjalskoga. Analiza njegovog autobiografskog diskursa podrazumijeva rekonstrukciju njegove ličnosti, ali i uvid u hrvatsku svakodnevicu krajem 19. i početkom 20. stoljeća. Prema tome, potrebno je istražiti koji su to socijalni i politički potresi izravno utjecali na oblikovanje njegovog identiteta pa će se prije same analize autor prikazati u kontekstu hrvatskog realizma. Također, u radu će se ukazati na aktualnost autobiografije, ali i na njezinu kompleksnost kada se radi o pokušajima definiranja autobiografije kao žanra ili o pokušajima njezinog klasificiranja. Kao predlošci za proučavanje autobiografskog diskursa u Gjalskoga odabrani su tekstovi koje Sablić-Tomić označava kao autobiografske. Dok je u njezinoj analizi autobiografskog diskursa naglasak na autobiografskim tekstovima u užem smislu, tj. na tekstovima Moj životopis i Rukovet autobiografskih zapisaka, u ovom će se radu analizirati i sekundarni autobiografski zapisi, odnosno Moje uspomene na Eugena Kvaternika te primjeri autofikcije, tj. Pod starimi krovovi, U noći i Janko Borislavić. S obzirom na široku lepezu tema koje Gjalski u svojim djelima obuhvaća i koje pružaju uvid u njegove stvaralačke, ali ujedno i životne faze, kao primjeri autofikcije analizirat će se i misitčko-okultistička pripovijetka Ljubav lajtnanta Milića te roman našeg školstva Đurđica Agićeva. Iz navedenog proznog opusa, pokušat će se zaključiti je li stvaralaštvo Gjalskoga fokusirano na zbiljsko ili fiktivno prikazivanje događaja i likova.