Rad se bavi problematikom povijesnosti novozavjetnog Isusa, drugim riječima, istražuje izvore koje nam direktno ili indirektno daju obavijesti o povijesnosti novozavjetnog Isusa. Pri tome je središnje pitanje oko kojeg kruže poglavlja sljedeće: u kojoj je mjeri na temelju izvora utvrđena Isusova povijesnost. Izvori koji su kritički analizirani trisusinoptička evanđelja, „Pavlove poslanice“, vanibilijska vrela i arheološki izvori. U prvom je poglavlju navedenom izvoru utvrđen redoslijed sinoptičkih evanđeljapomoću vanjskog uviđanja,redoslijed i prvenstvo evanđelja, te njihova datacija kao ključan pojam za određivanje relevantnosti izvora kada je riječ o novozavjetnom Isusu. Jednako tako se postupilo i s „Pavlovim poslanicama“ kojima je prvo utvrđen autor, zatim godine nastanka, a u svezi s tim je i provjerena relevantnost istih za istraživačko pitanje rada. Poglavlja vanbibijski i arheološki izvori bave se analizom njihova sadržaja, odnosno teksta, pri čemu je ključno bilo odrediti validnost izvora i utvrditi interpolacije za potvrdu ili nijekanje Isusove povijesnosti. Na temelju rezultata istraživanja zaključeno je da su sinoptička evanđelja djelomično pravomoćna za dokazivanje povijesnosti zbog usporedne vrijednosti, no zbog smještanja Matejevog evanđelja u drugo stoljeće, ona nam nisu historiografski gledano dovoljno pouzdana da bi vrijedila kao nepobitni dokaz Isusovog postojanja- isti je problem i s datacijom „Pavlovih poslanica“. Ni vanbiblijskinam izvori ne daju pouzdane obavijesti o povijesnom Isusu, jedino dvije grobnice iz Talpiotha valjano su vrelo- utvrđena je datacija i sadržaj- potvrdaza postavljeno pitanje. Zaključno govoreći, otkrivene su indicije o Isusovoj povijesnosti, primjerice navedene grobnice, ali zbog nedostatka izvora s kojim bi se one mogle usporediti, ostaje činjenica kako je Isusova povijesnost koju navodi Novi zavjet za sada izvorima nedovoljno potkrijepljena.