Glavni cilj ovog rada je sažeti prikaz organizacije i funkcioniranja ustaških logora na području Nezavisne Države Hrvatske. U radu je prikazan cijeli proces i metode suočavanja ustaša s neprijateljima u koje su spadali Srbi, Židovi, Romi i svi politički neistomišljenici. Osnivanje logora prikazano je kao posljednja i konačna metoda obračuna sa svim ustaškim neprijateljima. U radu su opisani i zločini prema navedenim grupama i prije osnivanja logora te sve metode kojima su se rješavali „nepoćudni elementi“ u državi. U radu se prikazuje i način na koji je ustaški režim kroz propagandu i službene medije opravdavao svoje postupke prema stanovnicima Nezavisne Države Hrvatske. Za prikaz ustaške propagande u radu korištene su dnevne novine Hrvatski narodte brošura Dr. Ante Pavelić riešio je hrvatsko pitanje iz 1942. godine. Za prikaz funkcioniranja ustaških logora vršena je usporedba knjiga i članaka povjesničara koji su istraživali hrvatsku povijest od 1941. do 1945. Među korištenim autorima, ističu se Mirko Peršen, Ivo Goldstein, Narcisa Lengel-Krizman, Nataša Mataušić, Vladimir Žerjavić, Hrvoje Matković, Fikreta Jelić-Butić te Josip Jurčević. Logori na području NDH dijelili su se na sabirne iseljeničko-useljeničke, sabirno-radne te koncentracijske. Prvi navedeni logori služili su za preseljenje Srba iz NDH u Srbiju, dok su druge dvije vrste logora služile za skupljanje stanovništva, njihovo zatvaranje, prisilni rad te na koncu likvidaciju. U NDH je, uključujući talijanske i njemačke logore, u vrijeme rata bilo aktivno tridesetak logora. U radu će biti riječi samo o ustaškim logorima. Najveći ustaški koncentracijski logor bio je jasenovački sustav logora u kojemu je ubijen najveći broj ljudi. Broj ubijenih u logorima nije ni do danas točno utvrđen, a žrtvama se već desetljećima manipulira i politizira.