Vojna krajina je vojna militarizirana zona unutar Habsburške Monarhije, koja se nalazila na samoj granici s Osmanskim Carstvom. Hrvatsko – slavonska vojna krajina bila je najstariji dio cjelokupne Vojne krajine. Vojni komuniteti su bili gradovi koji su imali poseban status unutar Vojne krajine. Oni su bili povlašteni krajiški gradovi s ulogom gospodarskih središta u kojima se poticao razvitak obrta i trgovine kako bi postali žarišta tržišne privrede, cirkulacije i akumulacije novca. Joachim barun von Engelshofen, 1747. godine, predlaže da se najznačajnija trgovišta rasterete skoro svih vojnih obveza i da im se dodijeli veća upravna samostalnost. 1748. godine Stara Gradiška je proglašena prvim vojnim komunitetom, a ubrzo još gradova dobiva ovaj status. Obrtništvo i trgovina su bili temelj autarkičnosti Vojne krajine i vojni komuniteti su pomogli da se obrtništvo i trgovina razviju u Vojnoj krajini. Društvo je bilo vrlo heterogeno. Žene su bile u podređenom položaju, što se može vidjeti i u školstvu, jer se škole za djevojčice otvaraju puno kasnije. Žene su obilazile sajmove pa čak i prodavale na sajmovima kada su muževi odlazili u rat. Također u komunitetima je bio velik broj udovica, koje su nerijetko čak i bankrotirale nakon smrti svojih muževa. Većinu krajiške vojske je činila pješadija, a budući da su morali puno vježbati, onda su zanemarivali svoje poljodjelske aktivnosti. Osnovne škole su se dijelile na trivijalne, gradske, glavne i normalne škole, a najvažnije su ove trivijalne. Disciplina u krajiškim školama je bila jako stroga. Nadučitelj Imbro Antolić otvorio je školu za gluhonijemu i slijepu djecu, 1838. u Petrinji.