Srednjovjekovni mislilac Toma Akvinac (1225-1274) iznio je, u svojem djelu Summa Theologiae, pet dokaza, ili, kako ih naziva, pet puteva, kojima je nastojao dokazati postojanje Boga. Iako tih pet dokaza u njegovu djelu zauzimaju samo dvije od otprilike tri i pol tisuće stranica, oni su postali veoma važan dio filozofskog izučavanja iz razloga što se Akvinac u dokazivanju koristi razumom, što je svojstveno filozofiji, a ne Objavom, kao što je to slučaj u teologiji. Oslanjajući se na Aristotelov nauk, prvenstveno na dijelove o prvom uzroku i kontingenciji, Akvinac je uspostavio prva tri dokaza o postojanju Boga, koja se zajednički mogu nazvati kozmološkim dokazom. Upravo je ta kozmološka sastavnica važna odrednica Akvinčeva nauka. Za razliku od svojih prethodnika, koji su smatrali da je postojanje Boga samo po sebi očigledno, te da je znanje o Bogu prirodno usađeno u ljude, Akvinac je smatrao da je čovjekovo znanje o Bogu neodređeno i zbrkano, to jest da čovjek ne posjeduje jasno a priori znanje o Bogu, te da do prave spoznaje Boga dolazi putem iskustva. Najvažniji od kozmoloških dokaza je treći, u kojem je Akvinac iz kontingencije bića zaključio da mora postojati nužno i samoutemeljeno biće, koje je za njega Bog. Četvrti dokaz zasniva se na stupnjevanju savršenosti, dok peti dokaz počiva na uređenom upravljanju stvarima u svijetu. Iako se kozmološki dokaz kroz stoljeća bitno izmijenio od onog kakvim ga je prikazao Akvinac, te se u današnje vrijeme smatra pobijenim, to ne umanjuje njegovu vrijednost, pošto se on bavi svrhom postojanja svijeta i stoga će čovjeku uvijek biti zanimljiv.