U radu se definira pojam kulturne baštine, njegova kompleksnost i povijesni razvoj započet s Francuskom revolucijom. Pošto su se definicije kulturne baštine vremenom mijenjale i proširivale, u radu se navode definicije prema UNESCO-ovoj konvenciji za zaštitu svjetske kulturne i prirodne baštine, koja razlikuje tri komponente pri definiranju kulturne baštine, a to su spomenici, skupine građevina i lokaliteti. Definicija kulturne baštine prema Ministarstvu kulture Republike Hrvatske dijeli kulturnu baštinu na materijalnu i nematerijalnu, te se navodi da kulturnu baštinu čine pokretna i nepokretna dobra od umjetničkog, povijesnog, arheološkog ili znanstvenog značenja. Dalje se u radu opisuje stupnjevitost baštine prema lokalitetu, odnosno razlika između svjetske, nacionalne, lokalne i osobne baštine te se obrađuje Zakon o zaštiti i očuvanju kulturnih dobara, koji je u Republici Hrvatskoj donesen 1999. godine. Rad nadalje prikazuje UNESCO organizaciju za obrazovanje, znanost i kulturu, koja je osnovana 1945. godine, s obzirom na njezinu misiju očuvanja svjetske baštine. Svake se godine iz Fonda svjetske baštine izdvoji četiri milijuna američkih dolara za prepoznavanje, zaštitu i promidžbu svjetske baštine. UNESCO-v popis svjetske baštine trenutno sadrži preko 950 znamenitosti iz 157 zemalja svijeta. Hrvatska kulturna baština, samim tim što je upisana na UNESCO-ovu listu svjetske baštine, pokazuje hrvatsko sudjelovanje u stvaranju naslijeđa čovječanstva. Navodi se svih sedam kulturnih dobara Republike Hrvatske, a to su: katedrala Sv. Jakova u Šibeniku, Dioklecijanova palača u Splitu, Dubrovnik, Eufrazijeva bazilika u Poreču, povijesna jezgra Trogira, Starigradsko polje na Hvaru i Plitvička jezera. Svako od dobara je ukratko opisano i objašnjeno je zašto su uvrštena na UNESCO-ovu listu.