Glagoljica je najstarije poznato slavensko, ali i hrvatsko pismo. U Hrvatskoj je poznata već od ranog srednjeg vijeka gdje je, uz latinicu i kasnije hrvatsku ćirilicu, predstavljala temelj pismenosti svekolikog visokog obrazovanog, ali i običnog pučkog stanovništva. Rad će s različitih aspekata predstaviti glagoljicu: objasnit će se povijesne okolnosti zahvaljujući kojima je glagoljica došla u Hrvatsku, njezin položaj u srednjovjekovnom hrvatskom društvu, borba glagoljice i popova glagoljaša s latinizmom Katoličke crkve, stoljetni kontinuitet te konačnu pobjedu u XIII. stoljeću. Također će se predstaviti i osnove slavenske paleografije i glagoljice kao grafijskog sustava. Nabrojat će se i objasniti najvažniji glagoljski spomenici hrvatskog ranosrednjovjekovlja koji su temelj istraživanja početaka glagoljice na hrvatskom prostoru. Govorit će se i o društvenom položaju glagoljice – popovi glagoljaši kao nositelji slavenske pismenosti imali su značajnu ulogu u razvoju feudalnog sustava, a sama glagoljica kao pismo koristila se u službenim pravnim i crkvenim dokumentima, što dokazuje kako je bila ravnopravna s latinicom. Osim što je bila pismo visokog plemstva i službenih organa, glagoljica je istovremeno bila i pismo puka, te je kao najzastupljenije pismo u Hrvatskoj srednjega vijeka uvelike utjecala na stvaranje hrvatskoga (jezičnoga) identiteta.