Našu je srednjovjekovnu pismenost obilježilo glagoljično pismo po tome što su najstariji hrvatskim jezikom pisani spomenici ostvareni glagoljicom i po tome što se upotrebljavala do početka 16.stoljeća. Korpus glagoljičnih tekstova započinju epigrafski spomenici. Najstariji su oni iz 11.stoljeća: Krčki natpis, Valunska ploča, Plominski natpis, Bašćanska ploča, Jurandvorski ulomci. Ove navedeni spomenici ukazuju kako se glagoljica najprije ukorijenila na Kvarnerskom području i njegovim susjednim područjima. Bosančica ili hrvatska ćirilica posebna je vrsta ćirilskog pisma koje se koristilo na prostoru hrvatskog jezičnog područja, točnije u Dalmaciji, Bosni i Hercegovini te ponekad i na području središnje Hrvatske, do Une i Kupe na sjeveru i sjeverozapadu. Epigrafski spomenici iz 11./12. stoljeća svjedoče o počecima toga pisma. Za njezino širenje i opstanak od srednjeg vijeka do druge polovice 19. stoljeća najzaslužniji su popovi glagoljaši, franjevci i benediktinci. Od sredine 14.stoljeća točnije od Reda i zakona sestara dominikanki (1345.) i Šibenske molitve, hrvatski se tekstovi počinju pisati i latinicom. Latinica je uspjela prodrijeti na područja na kojima su se već upotrebljavale glagoljica i ćirilica i potisnuti ih. Ostala se pisma povlače pred latinicom; glagoljica se povukla među samostanski zidove, na područja Senjske i Krčke biskupije gdje su crkvene vlasti dopuštale služenje mise na crkvenoslavenskom jeziku i tu se upotrebljavala za knjige nabožnog karaktera. Povlači se i ćirilica s obale u unutrašnjost, a prevlast dobiva latinica.