Rad se bavi pitanjem utopije i onog utopijskog na kraju moderne iz pogleda Giannija Vattima. Vattimo razvija svoju vlastitu filozofiju na tragu Nietzscheove i Heideggerove filozofije. U radu se prikazuju Vattimovi stavovi prema postmoderni, te način na koji se odnosi prema metafizici i tradiciji. Kao branitelj postmoderne, Vattimo nihilizam i rušenje tradicijskog mišljenja vidi kao pozitivne impulse kojima se dolazi do mogućnosti i nove šanse. Kao obilježje postmoderne javlja se pojam 'prebolijevanje', a znači prihvaćanje stavova moderne ne da bi se njezini impulsi potvrdili, nego da bi se stavili u nove kontekste. Vattimo postmodernu vidi kao područje u kojemu nema progresivnog mišljenja pa ona postaje 'titrajuće područje' novih mogućnosti. Postavlja se pitanje kako se ponaša utopija u novom postmodernom kontekstu. U radu se tematizira razvoj utopijskog diskursa, te utopijska filozofija Ernsta Blocha. Od utopije kao zamišljenog sretnog društva, ostaje samo riječ, a pokušaji ostvarenja utopije pretvaraju se u totalitarizam. U radu se otvara pitanje je li utopija dio tradicije koji trebamo preboljeti, te kako je pronalazimo u postmoderni. Ono najvrjednije od utopije pronalazi svoj oblik u liku kontra-utopije, čime će se zaključiti da je ono utopijsko kretanje samo i kao takvo neuništivo.