Hrvatski renesansni mislilac Frane Petrić (1529-1597) autor je spisa Sretan grad, u kojem je iznio vlastitu zamisao sretne ljudske zajednice. Tim kratkim i žanrovski teško odredivim djelom Petrić se istaknuo kao značajan renesansni filozof države. Sretan grad sastoji se od dvije temeljne filozofske sastavnice: filozofsko-političke i etičke. Ispreplitanje tih dviju sastavnica ključno je za ostvarivanje konačnog cilja Petrićeva grada: postizanja prave ljudske sreće. Petrić je obradio filozofsko-političku tematiku, pri čemu se uglavnom oslanjao na Aristotela. Važnima je smatrao pitanja uloge zakonodavca u životu pojedinca i zajednice, očuvanja života stanovnika te položaja i obrane grada. Prema Petrićevu mišljenju, etička sastavnica je nerazdvojiva od pojma sreće. U svojem spisu Petrić je istaknuo da zajednica blaženstvo može postići produktivnošću, dok je pri spominjanju tih pojmova, dakle produktivnosti i blaženstva, upotrijebio termin »felice«. Petrić blaženstvo, slijedeći Platonovu misao, naziva i najvišim dobrom, koje je odredio u duhu kršćanskog novoplatonizma. Osim toga, Petrić je vrlinu smatrao ključnim pojmom, budući da se sreća očituje u njezinu djelovanju. Iako Sretan grad naizgled ispunjava uvjete utopijskog spisa, detaljnija razrada teksta to ne potvrđuje. Tome je tako jer je Petrić prihvatio postojeće društveno uređenje (feudalizam) te je stanovnike svojega grada podijelio u dvije suprotstavljene klase: potlačenu i privilegiranu. Uz to, istaknuo je da samo članovi privilegirane klase imaju status građana, što im omogućuje istinsku sreću. Petrićev Sretan grad prikladnije je smatrati savjetnikom za bolju društvenu i urbanističku organizaciju strogo u sklopu feudalnoga sustava, nego utopijom.