Abstract | U ovom diplomskom radu dan je prikaz budućnosti kakvu predviđaju distopijski filmovi oslanjajući se na razvoj tehnologije i znanosti, te na njihovu moguću uporabu. Distopijski filmovi i njihova podjela vremenski se poklapaju s važnim događajima u ljudskoj povijesti. Ono što odlikuje te događaje jest mračno predviđanje budućnosti. Nakon Drugog svjetskog rata i uporabe atomske bombe, svijest o opasnostima znanosti izrodila je filmska ostvarenja koja znanost i znanstvenike prikazuju upravo takvima – oni su opasni, hladni i spremni na velike žrtve radi ostvarenja vlastita nauma. Međutim, distopijski filmovi ne kritiziraju znanost ili tehnologiju, već društvo i sustav koji omogućuju vlasti ili pojedincima upravljanje njima. Pravi neprijatelj naroda jest onaj koji posjeduje moć. Nerijetko je u distopijskim filmovima neprijatelj nadmoćan, posjeduje napredniju tehnologiju, razvijeniju znanost i brojniju vojsku. Nasuprot njemu, protagonist je često “Zapadnjak” koji se odupire sustavu “golim rukama”. Kako distopijski svijet ne nudi alternativu trenutnom vladajućem sustavu, protagonist je u svojem bijegu uspješan jedino ako napusti društvo u potpunosti. U filmovima kao što su Fahrenheit 451 ili Silent Running protagonist bježi dalje od grada, odlazi u prirodu koja u distopiji označava povratak “starim načinima”; u Brazilu protagonist nalazi spas u vlastitom ludilu. Američka antikomunistička propaganda i distopijski filmovi s tom tematikom prikazivali su “zle crvene” kao izvanzemaljce koji dolaze kako bi zauzeli tijela nevinih Amerikanaca. Izvanzemaljci/komunisti prikazani su kao bića bez emocija čija je jedina namjera učiniti sve ljude jednakima sebi; pa iako ovakvi stavovi djeluju paranoično, oni su rezultat agresivne propagande i političkih događaja. U distopijskim filmovima vlast oblikuje sustav koji omogućuje kontrolu svakog aspekta ljudskog života. Između čovjekova privatnog i javnog djelovanja nema razlike, te ono podliježe istim pravilima i zakonima. Vlast, birokracija ili Veliki brat odlučuju, dakle, ne samo o ustrojstvu države, radnim mjestima, gospodarstvu i ekonomiji već i o seksualnosti, prehrambenim navikama, lijekovima (koji se često koriste u svrhu iskorjenjivanja emocija), načinu provođenja slobodnog vremena i najviše – mišljenju. Oni ne oblikuju ljude za društvo, već za sebe i svoje interese. Nemoć pojedinca ono je što distopiju čini strašnom - “Gledajmo kako svijet ide k vragu!”, poručio je Fritz Lang u Metropolisu i time opisao srž distopije. Ona po svojoj definiciji jest loša, no veći problem jest gledanje; gledanje bez djelovanja. |