Arhitektura kao disciplina bez koje mi danas ne možemo zamisliti život i koja je stoljećima i stoljećima veličala svoje postojanje kroz razne objekte koji su obilježili razdoblja o kojima mi danas dosta čitamo i s kojima se dosta susrećemo, vrijedna je daljnjega istraživanja. Ona zauzima dominantno mjesto s punom zaslugom. Sama arhitektura uvjetovana je različitim faktorima, kao što je to u ovom slučaju sakralna arhitektura. No, međutim zadatak ovdje postavljen, vezan je za sakralne objekte Grka, Rimljana i Etruščana, te se treba odnositi na uočavanje razlika između pojedinih tipova objekata, jednako tako i njihovih sličnosti. Iz toga razloga možemo s punim pravom citirati rimskog povjesničara Vitruvija koji kaže: „Obrazovanje arhitekta mora se sastojati od više disciplina i različitih znanja. On mora biti darovit i sklon znanosti. Naime, ni darovitost bez znanja, ni znanje bez darovitosti ne mogu stvoriti potpunog umjetnika. Zato arhitekt mora biti pismen, vješt u crtanju, dobar poznavalac geometrije, mora dobro poznavati povijest, filozofiju i glazbu, da nije neznalica ni u medicini, da se snalazi u pravnim problemima, i da ima znanja iz astrologije i nebeskih zakona. Kad je ta nauka bogata i puna tolikih različitih i mnogostrukih znanja, mislim da se s pravom mogu priznati za arhitekte samo oni koji su se od djetinjstva penjali ljestvicama raznih disciplina i hranili se znanjima iz više nauka i vještina dok su se popeli do najuzvišenijeg hrama - arhitekture.” Arhitektura je sinteza ovih znanja. Umjetnost Grka, jednako tako i umjetnost Rimljana i Etruščana i danas se nakon dvije i pol tisuće godina, iako je sa svojim postankom vezana za vremenski, prostorno i etnički ograničene okvire, prepoznaje kao jedinstvena i svevremenska općeljudska vrijednost. Čak i nakon toliko mnogo godina i razdoblja koja su prošla i obilježila postojanje svih tih ljepota, grčki su umjetnici stvorili djela koja predstavljaju oživotvorenje njihovih filozofskih, etičkih i estetičkih ideja čija je simbolička vrijednost mnogo veća nego što to mi možemo zamisliti. Za arhitekturu možemo uvjerljivo reći da je najapstraktnija i da ju je najteže iščitati i sebi predočiti. Kada na taj način govorimo o arhitekturi onda ne mislimo na njezinu konkretnu i određenu namjenu već na njezinu formu. Linije, oblici i sjene, naravno sve usklađeno na svoj način, može prikazivati svijet oko nas. Sama grčka arhitektura ima ishodište u onom što je misaono i da bismo je mogli razumjeti moramo je promatrati u svjetlu antičkog svjetonazora, što uključuje filozofiju, znanost i religiju.