Cilj ovog rada bio je ispitati kako terapijsko jahanje i inkluzivna kultura utječe na socijalizaciju djece s teškoćama u razvoju. Istraživanje je provedeno na uzorku od 2 ispitanika s teškoćama u razvoju, jednog dječaka koji je član terapijskog jahanja udruge Mogu i jedan dječak koji je inkluzivnom kulturom uključen u redovnu nastavu. Rad se sastoji od dva dijela, teorijskog i empirijskog. U teorijskom dijelu, nakon uvoda, u kojem su naznačeni osobni motivi bavljenja ovom temom i njezina opravdanost, daju se osnovne teorijske spoznaje općenito o pojmu socijalizacije i socijalnim kompetencijama, zatim tko su to djeca s teškoćama u razvoju i koji to čimbenici utječu na njihovu socijalizaciju te teorijske osnove o terapijskom jahanju. Posebna pozornost se daje pedagoškim, terapijskim i odgojno-obrazovnim učincima terapijskog jahanja i inkluzivne kulture na osobni i socijalni razvoj djece s teškoćama u razvoju. U empirijskom dijelu, nakon definiranja metodologije istraživanja i operacionalizacije ciljeva istraživanja, navedena je analiza dobivenih podataka. I na kraju, u samom zaključku, su izneseni najvažniji rezultati istraživanja te prijedlog njihove praktičke primjene u odgojno-obrazovnoj praksi. Rezultati su potvrdili da i terapijsko jahanje i inkluzivna kultura pozitivno utječe na osobni i socijalni razvoj ispitane djece s teškoćama u razvoju te se mogu primijeniti u odgojno-obrazovne svrhe.