Zbivanja u hrvatskoj književnosti nakon Drugog svjetskog rata odvijala su se u neposrednoj vezi sa zbivanjima na političkoj sceni. Uvođenjem socijalističkog uređenja, umjetnost je postala oruđe ideologije, a književnosti je pripala agitacijska funkcija. Slobodnije umjetničko stvaranje i odmak od socrealističke prakse započinje sredinom 50-ih godina 20. stoljeća. Na književnoj sceni dominira krugovaška proza koja osporava postojeće društvene i kulturne strukture. Književni život Hrvatske u tom je razdoblju obilježen istovremenim djelovanjem različitih književnih generacija i praksi pa tako i u romanesknoj praksi krugovaškog naraštaja prevladava simultanizam modela, od socijalnog mimetizma do alegorijske interpretativne šifre. Ivan Kušan i Slobodan Novak autori su koji su naraštajno i poetički bliski. Njihovi romani Toranj i Izvanbrodski dnevnik alegorijski su romani koji problematiziraju jugoslavensku društvenu stvarnost 60-ih i 70-ih godina. Glavni smisao Tornja i Izvanbrodskoga dnevnika ostvaruje se na nedoslovnoj razini na koju upućuju različiti postupci kao što su ironija, humor, jezični ludizam, intertekstualni pasaži i literarne aluzije. Jezik je u romanima poslužio kao sredstvo pomoću kojega je demaskirana lažna zbilja. Pisci su se u analizi (kritici) konkretnoga političkoga sistema i nosioca vlasti u tome sistemu poslužili alegorijskim matricama koje su vezane uz gradnju i plovidbu (toranj i brod). Toranj i brod alegorija su ideologije koja bezglavo nameće svoje ciljeve, a oni koji grade toranj i oni koji upravljaju brodom predstavljaju samovolju moćnika. U Izvanbrodskom dnevniku očituje se još jedna razina koju u Tornju ne nalazimo, a to je egzistencijalna. Oba romana završavaju porazom pojedinca u sukobu s ideologijom, iluzijama i kolektivnim mitovima.