Hodočašće se pretežito veže uz današnje svjetske religije, iako se pojmom mogu obuhvatiti i neke druge prakse koje nisu isključivo religijskog karaktera. Tijekom duge kršćanske povijesti hodočašće je često mijenjalo svoj značaj, a do 7. stoljeća ono u izvorima nije jasno definirano kao u narednim razdobljima. Korijeni kršćanskog hodočašća vidljivi su tijekom 4. stoljeća nakon što je kršćanstvo postalo imperijalnom religijom, što gotovo istovremeno mijenja percepciju svetosti kod kršćana koji ubrzanim tempom nadomješćuju manjak vlastite svete topografije. Ona je izgrađena nad mjestima koja su svjedočila Božje intervencije, ali i u ostalim kršćanskim zajednicama kroz kult svetaca, odnosno širenje i umnažanje njihovih relikvija koje su bile osnova za polaganje novih crkava. Na Istoku se pojavljuju i ljudi proglašeni svetima tijekom života. Malobrojni sačuvani itinerari hodočasnika koji su se uputili u Svetu Zemlju prikazuju što su hodočasnici željeli posjetiti i na koji način su se odnosili prema svetim mjestima. Jedan od najznačajnijih asketa, Šimun Stilit, tijekom boravka na stupu privlačio je brojne hodočasnike koji su se dolazili pomoli ili zatražiti savjet, a nakon smrti oko njegovog stupa izrasta popularno hodočasničko mjesto. Najpoznatiji hodočasnički kompleks u Egiptu prije muslimanskih osvajanja, Abu Mena, iako slabo literarno zastupljen, lokalitet arheološkim iskopavanjima odaje visoko formalizirano iskustvo koje su dobili hodočasnici koji su ga posjetili. Kult svete Tekle u Seleukiji prikazuje postupni razvoj svetišta zbog sve većeg priljeva hodočasnika i značaj ovog kulta među ženama, koji je posjetila i Egerija. Na Zapadu najznačajniji u tom periodu je kult svetog Martina u Toursu koji je dobro pokriven informacijama o hodočasnicima pretežito zbog zapisa Galo-rimskog povjesničara i biskupa Grgura iz Toursa.