Tema ovog rada je Zlatno doba piratstva na Atlantiku, razdoblje koje se smatra periodom najveće pljačkaške aktivnosti na moru u zapadnoj povijesti. Dok povjesničari debatiraju točan vremenski okvir, razdoblje između 1690. i 1730. godine se uzima kao vrijeme Zlatnog doba, kada su najpoznatiji pirati operirali po Atlantiku i kada je piratstvo bilo na vrhuncu. Jedan od razloga zašto je piratstvo bilo toliko rašireno je bilo odobrenje od kolonijalnih sila poput Velike Britanije i uporaba bukanira i gusara kao alata u ratovima protiv drugih kolonijalnih sila. Nakon što bi bukaniri i gusari prestali biti korisni državi, često bi se okrenuli piratstvu kao alternativi. Iako često percipirani kao neorganizirani vandali, pirati su u stvarnosti bili mnogo organiziraniji i discipliniraniji te su na svojim brodovima pružili primjer eksperimentalne demokracije na djelu. Iz svojih baza na Atlantiku, pirati su pljačkom uspješno ometali pomorsku trgovinu i redistribuirali ukradena dobra kolonijalnim trgovcima, koji su često surađivali s njima. Kako su pirati postajali sve više prijetnja internacionalnoj trgovini i sigurnosti na Atlantiku, kolonijalne vlasti su počele poduzimati drastične mjere da suzbiju piratstvo. Razdoblje od 1722. godine do 1726. godine bi se moglo nazvati početak kraja Zlatnog doba piratstva, kada se tijek rata protiv pirata okrenio u korist njihovih neprijatelja i kada se zadnja generacija pirata Zlatnog doba borila ne toliko za plijen koliko za vlastiti život. 1726. godina, kada je obješen posljednji prominentni pirat na Atlantiku, se uzima kao definitivna točka kraja Zlatnoga doba. Iako je piratska prijetnja okončana relativno brzo, njihova kultura je ostavila trajnu baštinu u svjetskoj povijesti i kolektivnoj svijesti.