Godine 1848. širom Europe izbijaju revolucije. Bile su to pobune liberalnih i nacionalnih pokreta protiv zastarjelog feudalnog sustava koji je i tada prevladavao u velikom broju europskih zemalja. Habsburška je Monarhija bila dobar primjer takvog tradicionalnog društvenog sustava. Tamo je živjelo više naroda, a svi oni traže slobodne nacionalne države, pa se tamošnje revolucije s punim pravom mogu nazvati „proljećem naroda“. Mađarska revolucija 1848. i 1849. godine obilježena je, osim nastojanjima za modernizacijom društva, i borbom za mađarsku samostalnost. Najistaknutija ličnost revolucionalnog razdoblja i vođa mađarskog nacionalnog pokreta bio je Lajos Kossuth. Revoluciju u Mađarskoj vodi liberalno plemstvo koje zahtijeva slobodnu mađarsku državu, ali istovremeno uskraćuje prava Hrvatima, Rumunjima, Slovacima, Srbima i ostalim nemađarskim narodima. Revolucija je započela prosvjedima 15. ožujka, a prosvjednici žele ostvarenje oporbenog programa reformi. Dvor odobrava njihove zahtjeve pod pritiskom revolucionarnih događaja u Beču, te je 18. ožujka grof Lajos Batthyány izabran za predsjednika vlade Ugarske. Kako su i u Hrvatskoj očekivane revolucionarne promjene, objavljena su narodna zahtijevanja, a dvor banom imenuje Josipa Jelačića. Hrvatsko-mađarske nesuglasice nisu riješene mirnim putem, pa ban Jelačić uz suglasnost bečkog dvora prelazi Dravu 11. rujna 1848. Kad je izbio listopadski ustanak u Beču, Mađari su ga podržali i tako se izravno usprotivili Austriji. Kad je novi car Franjo Josip I. u ožujku 1849. nametnuo cijeloj Habsburškoj Monarhiji oktroirani ustav, Mađari su objavili da odbacuju habsburšku dinastiju, a čak su i proglasili neovisnost. Carska vojska nije uspijevala ugušiti mađarsku revoluciju, te Franjo Josip poziva u pomoć Rusiju kao članicu Svete alijanse. Porazom kod kod Világosa 13. kolovoza 1849. godine mađarska je revolucija slomljena.