Ovaj završni rad bavit će se problematikom podrijetla Šubića, najmoćnije plemenitaške obitelji onodobne Hrvatske, te najpoznatijim predstavnikom iste, čovjekom kojeg mnogi znanstvenici neskromno tituliraju neokrunjenim kraljem Hrvatske - Pavlom I. Šubićem. Pavao I. Šubić, najpoznatiji hrvatski velikaš svoga vremena, potječe iz stare loze knezova Bribirskih, koji će se s prijelaza XIII. na XIV. stoljeće izdići kao najsnažniji dinastički rod u Hrvatskom kraljevstvu. Svoje posjede imali su u zaleđu Šibenika i Zadra, a glavne utvrde, kojima na kraju krajeva i duguju vlast, bili su Bribir i Ostrovica. Vrhunac svoje moći doživjeli su kada je 1300. godine na čelo dinastije stao Pavao I., koji je uz sebe kao suvladare imao svoja dva brata – Mladena I. (Mladina) i Jurja I. Pavao je uspio dio svoje vlasti proširiti i na Bosnu, pa je sukladno tome nosio titulu bana Hrvata i gospodara čitave Bosne. Njegova se moć najbolje očitovala u tome što je gradio crkve, kovao vlastiti zlatni novac i imao vlastitu vojsku. Uz to izdavao je darovnice, sudio i ubirao poreze. Kako tadašnji kralj, Andrija III. Mlečanin, nije imao nasljednika, Pavao je poslao brata Mladena u Napulj da na prijestolje dovede mladog Karla Roberta iz dinastije Anžuvinaca. Naime, on je po majčinim rodovskim vezama imao pravo zasjesti na prijestolje Hrvata, pa se to Pavlu učinilo najlogičnijim izborom. Pošto je stao je na stranu Anžuvinaca dobio je od njih u feud Hrvatsku od planine Gvozda do rijeke Neretve sa titulom hrvatsko - dalmatinskog bana. Svoju poziciju i vlast uskoro je proširio i gospodstvom nad Bosnom. Pitanje je u kojoj se mjeri ono pokazivalo na terenu, obzirom da su ga direktno priznavali samo krajevi na zapadu bosanske banovine. Njegovi nasljednici su Mladen I. i Mladen II. Bribirski (Šubić). Pavao je često ratovao s Mlečanima, i to na svoju ruku, te je najčešće bio uspješan u tim ratovima. Godine 1312. ,za vrijeme mirovnih pregovora s Mlečanima, Pavao je umro.