Cilj ovog rada je opisati odnos između traume u djetinjstvu i somatizacije na osnovu dostupne literature. Pri tome, u obzir su uzeti faktori koji mogu objasniti navedeni odnos te mehanizmi djelovanja u pozadini pojedinih faktora. Od spomenutih faktora najvažniji su nesigurni stilovi privrženosti: odbijajuća, preokupirajuća i bojažljiva privrženost. Istraživanja pokazuju pozitivnu povezanost između navedenih stilova privrženosti i somatizacije te istraživači smatraju kako upravo ovi stilovi privrženosti objašnjavaju posljedice trauma u djetinjstvu (Noyes i Stuart, 1999). Novija istraživanja bavila su se mehanizmima u pozadini nesigurnih stilova privrženosti kako bi se dublje upoznalo s posljedicama trauma u djetinjstvu. Cohen, Liu, Schulz i Waldinger (2011) u svome su istraživanju pokazali da su mehanizmi u pozadini nesigurnih stilova privrženosti koji doprinose razvoju somatizacije sklonost ka ljutnji, izražavanje ljutnje i/ili potiskivanje ljutnje. Najveći rizik za somatizaiju vezao se uz potiskivanje ljutnje. Osim trauma u djetinjstvu, stilova privrženosti i uloge ljutnje, istraživači su se bavili biološkim faktorima (genetska osnova temperamenta) i pojedinim dimenzijama ličnosti (neuroticizam) koje doprinose somatizaciji (Ahern, Barsky, Schulz i Waldinger, 2006; Akins, Brown i Rost, 1992). Na kraju rada, navedeno je nekoliko smjernica za buduća istraživanja s obzirom na dostupnu literaturu. Najveći naglasak je na otkrivanju i razumijevanju faktora koji potiču i održavaju somatske simptome kako bi se isti mogli prevenirati.